never lose your faith
... ima dana kada neznam šta ću sa sobom...
...mislila sam da neću više pisat ovaj blog (a zapravo nikad ni nisam) al eto! kao što naslov kaže ja danas fakat neznam kaj bi sa sobom pa me evo tu! kao što sam rekla, skužila sam da blog nije za mene nije da nemam inspiracije, toga se uvijek nađe, ali nemam ja živaca zapisivat tu svoje misli, probleme i dileme... ja to rađe zadržim za sebe, i to je vjerojatno moj najveći problem... al to nije ni bitno. iako sumnjam da ću nakon ovog posta redovito pisat, možda koji put napišem nešto dubokoumno, kad će mi bit ko danas! pa, eto, neznam dal se događa samo meni, al stvarno ima dana kad ja neznam šta ću sa sobom (to me uvijek podsjeti na pjesmu Prljavog Kazališta)... sve mi je dosadno, niš mi ne ide, sve mi ide na živce... općenito neznam kaj se događa samnom, rijetko nađem nešto kaj će me razveselit, onak za pravo... onda sama sebi kažem: pa imam 15 godina, ak se sad neću ludirat, izlazit... kad ću?? al meni se to jednostavno neda, nemam volju i neznam kak da ju nađem??? nije da sam ja u nekoj depresiji, mrzim cijeli svijet ili tak nešto, samo sam bezvoljna... ali nekad čovjek mora nabaciti na lice i pravit se da je sve je super, iako nije... znam par primjera, kada ljudi ne skidaju taj lažni osmjeh od uha do uha NIKADA, a to je već pomalo bolesno... jer je nemoguće da je svima uvijek sve savršeno i da nemaju loših dana...
al evo, ja sam se pišući ovo nešto, uspjela malo oraspoložit, tj. zaokupit. pa je ovaj blog uspio nečem poslužit a i naći ću ja tu svoju izgubljenu volju, bar se nadam!
sad bi ja kao trebala pozdravit one koji me čitaju, a pošto takvih nema (jer nemaju niti kaj čitat) nemam koga pozdravit!
ipak
Zašto neki žele biti ono što nisu??
kad već imam blog da barem nešto i napišem! uvijek kad treba nešto pisat neznam kak počet... pa... kao što sam rekla nisam ljubiteljica klasifikacija, nekih nametnutih stereotipova... sve mi to izgleda izforsirano, kao da nam je nametnuto što moramo biti. Kao da smo prisiljeni izabrati nešto ćemu moramo pripadati, a da pritom nismo svjesni (a neki možda ipak jesu) da pritom gubimo sami sebe... Kažem da smo prisiljeni na to, jer ako nismo razvrstani po nečem, ako se ne uklapamo negdje zapravo smo nigdje, "odbačeni smo"-kak to neki misle. sad je sve puno tih, nazovimo ih "grupica"(glupo mi je nabrajat jer ih ni sama neznam)... i tak dok u školi gledam neke cure kak jadne s kilom pudera, izgladnjele, u štiklicama jedva hodaju ne skidajući smješak s lica samo da bi bile prekrasne neznam dal bi im se smijala ili bi ih žalila... jedino znam da ne želim biti ko one, i to ne zato što sam ljubomorna(definitivno ne zato), nego zato jer to jednostavno ne želim! al mislim da ni one nisu takve jer to žele biti nego zato što misle da takve moraju biti... da moraju biti takve ako se žele sviđati drugima, ako žele biti primjećene i prihvaćene! Isto je i sa svima drugima, svima tzv. "grupiranima". Ovo što pišem nije nikakvo vrijeđanje, to je samo moje mišljenje i razočaranje. Iako shvaćam da je najnormalnija ljudska potreba pripadati negdje, jednostavno mislim da se u tome pretjeruje! Naravno da i ja želim biti dio nečega, želim se osječati prihvaćenom, ali prihvaćenom od ljudi do kojih mi je stalo a ne od prolaznika na cesti! I ja isto želim biti primjećena al zbog toga što jesam a ne zbog toga što nisam! I na kraju samo hoću reći da se nadam da ću uspjeti ostati ostati JA, a to isto želim i svima drugima! Ako neko misli da je običan, nije svatko je poseban i ne mora to dokazivati!!
p.s. Josipa jel ovo dovoljno dubokoumno za tebe??
i ja imam blog:)...
...evo i ja imam blog... istina da nemam pojma kaj ću na njemu pisat (i dal ću uopće pisat) al nema veze! pošto trenutno nemam inspiracije napisat nešto dubokoumno (a inače kao imam) bolje da prestanem pisat nekakve gluposti! sad se još dvoumim dal da uopće nekom kažem za ovo (kaj bi tek trebalo postat blog), tj. dal da se sramotim il ne?? a valjda ću skupit hrabrosti reć nekom i možda čak dobit koji komentar...
29.01.2007. u 12:16 | 3 Komentara | Print | # | ^